Rijeka kao Europska prijestolnica kulture?

Reklo bi se u nas - prvo pa muško!, ali evo, prvi post pa neka bude u duhu naziva!

Pozvana sam da sudjelujem na tribini/otvorenoj raspravi o Rijeci kao Europskoj prijestolnici kulture. Odlučila sam, idem, zanima me što će ovoga puta kazati naš vrli pročelnik. Na pozivu piše, održava se u Filodramatici. Moja prva pomisao bila je, zašto baš Filodramatica, zar u cijelome gradu ne postoji prikladniji prostor za ovakve vrste sastanaka?

Kvarat do podne je i probijam se kroz Korzo prepuno besposlenih (blago njima) ljudi koji kafenišu, tajnica koje šeću svoje nove cipele i razgovaraju o dečkima, srednjoškolaca koji bježe sa zadnjih satova...

Dolazim ispred gotovo nezamjetnog ulaza u Filodramaticu, ali nigdje ne vidim nikakvu obavijest da se upravo ovdje, da dragi sugrađani, ovdje, održava jedna strateški važna rasprava za ovaj grad. Ulazim u prethodnik a na vratima za stepenište stoji neka obavijest - ali kaže "Izložba"...

Za mnom se penje još neki gospodin, jednako zbunjen kao i ja. Znam da je na drugom katu Akademija, dakle naš cilj mora biti na prvom katu! Nas dvoje zbunjenih ulazimo na izložbu fotografija i pratimo strelice na zidu koje kažu - Publika na ulaz sa strane.
"Sa strane" nas spremno dočekuje domar (?) i izgleda da moj suputnik u ovoj avanturi poznaje dotičnoga, pa slijedi razgovor.

- "Bok, bok! Jel to ovdje? Zašto nema nikoga?"

- "A ne znam ti ja, nitko nije otkazo, bit će to tu, valjda..."

Već je 10 do podne i prisluškujem mudar razgovor domara i gospodina dok sjedim u pohabanim žuto-smeđim foteljama najderutnije dvorane u Hrvatskoj, koja je apparently doživjela preuređenje, kako kaže domar - imaju nove parkete!

I vidi vraga, zadnji put kada sam ovdje svirala sa glazbenom školom nisi smio hodati hodnikom za vrijeme izvedbe, jer sve što bi publika čula bio bi nedostatak novaca za obnovu zgrade, a ne svoje unuke kako plašljivo prebiru žicama gitare.

Vrijeme prolazi, zakazano vrijeme sastanka se bliži, i razmišljam koliko (ni)smo napredovali, u ovome gradu posebice, već zadnjih 150 godina. Što je to u Rijeci značajno izgrađeno, a da naručitelj nije bio Khuen- Hedervary?

Kako sa takvim realističnim saznanjem nekome pada na pamet kandidirati Rijeku kao prijestolnicu kulture? Jasno tu neću ni spominjati redovito zatiranje kulture u ovim podnebljima već dobrih 20 godina, a posebice zatiranje kulture mladih u samoj Rijeci.

Okupilo se još ljudi i slušam turističke dogodovštine gospođe iz drugog reda, kad na vrata bane Šarar, naš pročelnik, sa novim imidžom - dugom bradicom i plavom kosicom. I sastanak može započeti sa manje od 30 predstavnika nezavisne scene riječke kulture.

(digresija - pitam se što je na sastanku nezavisne scene radila Danijela Urem?)

Ako netko baš ima vremena za potratiti, proguglajte EU prijestolnicu kulture, i saznat ćete puno toga, kao što smo i mi danas na sastanku. Naime, u slijedećih godinu dana Rijeka se natječe sa još nekoliko hrvatskih gradova za glavnoga kandidata iz naše države - koji će se suprotstaviti kandidatu iz Irske. Osim Rijeke tu su: Osijek, koji je jedini poduzeo logične mjere prema kandidaturi (donesao je kulturnu strategiju - SF roman za riječane), Dubrovnik, Split (koji je već i ispao iz natjecanja), Vukovar te se još očekuje Zagreb.

E sada važno je reći kakvi se gradovi biraju za prijestolnice kulture - traži se provincijalni grad, napušten, uništen nezaposlenima i penzionerima, ugroženom mladeži itd.. Grad kojemu titula EPK donosi nešto kao kemoterapija intravenozno.

Postavilo se pitanje, pa kako ćemo onda protiv Vukovara?

Šalu na stranu, analogija sa kemoterapijom nije slučajna. Uzbuna nastaje kada svi osvijestimo činjenicu što se desilo Mariboru nakon što je završila godina titule - ostali su u dugovima većima od 4 milijuna eura.

Ali Rijeka je prepuna sposobnih ljudi i valjda nam se to neće dogoditi?

Ono što je važno i što Bruxelles interesira su naše inovativne kulturne i umjetničke ideje i prakse. Ono što mi predlažemo kao natjecatelji u ovim Igrama gladi je prijedlog programa - nešto poput natječaja kakvoga raspisuje i Odjel za kulturu.

Ali mi svejedno moramo puno raditi i puno razvijati te iste ideje kako bismo u slijedećih 7 godina dobro uvježbali za apokaliptičnu 2020. Od svih nas, ne samo nezavisnog sektora, nego i od mjesnih odbora, od institucija i od vladajućih, traži se jedan konsenzus ideja - traži se, u krajnjem slučaju - slogan.

Slogan koji će prenositi naše teme i koncepte kao grada. Naš identitet. Tu se se nabrajale teme kao granica, voda, i tome slične baljezge, ali svi znamo što je identitet ovog grada - a to je Armada.

Kao što je jednom Krivac naglas čitao, to je ta jedna mistična skupina, čije se ime pojavljuje svugdje u gradu - na zidovima, nadvožnjacima, bajama, šalovima i slično. I kada se spomenuo novi stadion, kao nešto o čemu se uopće ne raspravlja nego je jedino bitno hoće li biti zeleni ili žuti, jasno je koje pitanje treba postaviti.

Treba li nam to?

Treba li nam sport i stadion, i treba li nam kultura?

No da se vratim temi, i mojem razlogu njurganja, sada kada sam vas dovoljno uvela, započeti ću sa svojim primjedbama:

Mi mistična nezavisna skupina, zamoljeni smo da se uključimo u stvaranje novog identiteta grada kroz vlastiti rad i ideje što je iz minute u minutu sve više i više zvučalo kao očajnički vapaj čovjeka koji se topi. Do ovoga trenutna ignorirao se svaki lokalni projekt - nešto više o ovome u slijedećim postovima - svaki trud udruga koje već dugi niz godina rade nešto, a sada smo prijeko potrebni. Kada se kulturni projekt na kojem sudjeluje više od 600 osoba iz cijele zemlje ali i internacionalnih gostiju organizira sa nešto više od 1000 kn od članarina - bez ikakve nade za onom rukom spasa od strane Odjela. No kao što rekoh, čut će oni mene...

Sada moramo pomoći osmisliti zajednički koncept i temu koja će biti podjednako naša koliko i europska.

I onda mi je sinulo.

Pa, mi ni ne možemo bez Austro-Ugarske! Amaterski ću uočiti ovdje problematiku zlostavljane žene, kojoj sada već nedostaje posesivni agresivni muž - koji će nas ostaviti, u ovom slučaju, sigurno u dugovima, kao što je to učinio i Mariboru. Bez obzira na našu kolektivnu sposobnost i pamet. I baš kao svaka žrtva, moramo ostati vječito u toj poziciji i neprestano konstatirati koliko smo jadni, koliko nezaposlenih mladih imamo, koliko odljev mozgova imamo, kakvi smo panjevi (Copyright by D.Urem), koliko smo nesposobni podići se na noge?

Hvala ti EU, što si nam dala novih tema za razbibrigu dok sjedimo na podnevnim kavama i čekamo da se red na šalteru sam odradi ili magično nestane.

Srdačno,

thePilgrim